Vrijeme užine postaje nešto poput borba između roditelja i djece da se vidi "tko je u pravu": roditelji inzistiraju da djeci ponestane sendviča ... djeca koja ne pristaju ni na još jedan zalogaj ili se ne osjećaju tako, znate!
Ja kažem 'idi znati', jer ako ne pitamo malog što voli u kruhu; ili još bolje, ako nas ne zanima što biste željeli pojesti, nedostaje nam jedan vrlo korisne informacije o potrebama naše djece, I ne kažem da oni odlučuju što će kupiti kod kuće, što se čini da već neko vrijeme upozoravaju da djeca svojim automobilima pune auto - i to je zasebno pitanje, osim što nije baš istinito -. Kažem da prisiljavanje hrane na kraj, može imati posljedice koje se barem mogu opisati kao neočekivane.
Kada smo govorili o neprimjerenim praksama u pogledu hranjenja novorođenčadi, već smo spomenuli da ako prisilimo dijete da jede sve što stavimo, barem jesmo sprječava njegovu prirodnu sposobnost da shvati "kada je želudac pun", a to mi se čini opasnim.
Ali ako uđemo u detalje u neke od 'trikova' koje roditelji koriste u vrijeme užine (pa i za vrijeme drugih obroka), i promatramo ih iz daljine, oni će nam sigurno malo razmisliti.
Na silu uvesti komad sendviča u usta, zaprijetiti da se neće moći igrati ako se to ne završi, dati im viku pred svima (ili čak i bez ikoga oko sebe) ... ne bismo li voljeli da to učinimo nas?
Netko će reći: "Pa, ja sam odgovoran za prehranu svoje djece i o meni se ne raspravlja." Ne, da nije namjera nikoga raspravljati, ali bilo bi dobro znati da razmišljajući o djeci, nije zdravo povraćati jer su vas prisilili, da na kraju odbijete hranu (govorimo o ribi, već smo komentirali), da vrijeme obroka postaje vrijeme patnje itd. I prije svega, dobro je znati da mnoga djeca na kraju jedu ono što mogu ili žele, usprkos svim korištenim strategijama, odnosno zašto ne bi izbjegli sva loša pića?
Govoreći o odgovornostima, istina je da smo maksimalna odgovornost prehrane u obitelji, ali po tom pitanju trebali bismo osigurati da djeca imaju zdravu i uravnoteženu prehranu. Primjer: to što ne forsiramo jesti, ne znači da umjesto toga dozvoljavamo hranu s viškom masti, šećera ili soli ... 'tako da dijete nešto pojede'.
Više od ičega jer na taj način oduzimamo šanse za navikavanje na najprirodniju, osnovniju i zdravu hranu
Rješenje u obliku sendviča?
Najbolje je da imamo priliku varirati dnevnu užinu kako im ne bi dosadilo, a to se može učiniti bez da se prepuštate ćudljivosti ili trošite više na hranu, Jednodnevni međuobrok, drugo voće, sljedeći orašasti plodovi (ako su cijeli, bolje pričekajte dok ne napune više od šest godina), još jedna palačinka od žitarica, komad sira, jogurt, ...
Grickalica je dosad važan obrok, no ne bi ga trebalo zamijeniti nijednim glavnim, već treba biti komplementarno u pitanju hranjivim tvarima, Na primjer, ako su za doručak pojeli tost, jeli mahunarke i salatu, za večeru je piletina ... morat ćemo osloboditi voće u vrijeme grickalica, jer nedostaje pojačanje u obliku vitamina.
A ponekad mi mislimo da ne jedu ako nisu na bazi grickalica, Ali postoje djeca koja ih ne prihvaćaju! I sama imam jedan takav kod kuće: sendvič ili u boji, ali unosi plod u gotovo svakom obroku u danu. Kako ću ga prisiliti da stavi komad šunke između dvije polovice hljeba, što ostalim majkama otežava djeci jesti voće?
Jer je sendvič jednostavan za pripremu, prikladan je za nošenje i naizgled jednostavan za jelo, kad god želite, ali već smo rekli da to nije jedina opcija
A u slučaju da ih pripremimo za ekskurziju, pa zauzmu malo prostora u ruksaku, pobrinimo se da djeca prvo požele, nakon što prihvate punjenje, i na kraju (kako kaže moj dobar prijatelj) količinu prilagodimo. 'Želim da se sendvič pojede, stavim ga mali'.
Jer želudac djece ima ograničen kapacitet, a ponekad toga nismo ni svjesni. I zato što moramo prevladati svoja iskustva iz djetinjstva, odbacujući ideju da nas djeca izazivaju kad ne jedu, i da nisu dobro nahranjeni ako ne završe sve.
Najbolji vodič koji imamo su djeca, vjerujmo im; tako će sve biti lakše i oni će to učiniti s nama.
Slike | Lisa Dusseault, Eric Lewis u Pequesu i još mnogo toga | "Čini mi se loptom", drugačiji pristup hranjenju dojenčadi. Nova knjiga Julio Basulto, jedu li superheroji zdravu hranu?
