Još jedan dan donosimo vam jedan od majke priče koju nam šaljete povodom proslave Majčin dan.
Danas je red na Javeryju, Aleksandrovoj majci, Alanovoj majci, koja objašnjava kakav je bio njegov dolazak na ovaj svijet.
Moja priča počinje 12. siječnja 2010. Taj dan je bila moja tjedna provjera, bila sam sretna jer je svaki dan bio još jedan korak da upoznam svoje dijete. Provjerili su me i rekli su mi da imam visoki krvni tlak, da moram ići u bolnicu jer moram pratiti dodatne kontrole. Otišli smo u bolnicu u 20 sati, gdje su me pripremili da me pregledaju, uzeli su mi krv i više krvi, a moj suprug i ja smo bili nervozni, ali vrlo sretni.
Te noći su nas vratili kući i rekli da tražimo vremena s ginekologom da potakne porođaj. Suprug ga je nazvao sljedeći dan i ginekolog nam je rekao da bi nas taj dan trebali primiti u bolnicu jer se naše dijete sada mora roditi. Tog dana smo otišli u bolnicu u 18 sati, primili su me u sobu i učinili sve što je potrebno za sjajan dolazak našeg Aleksandra. Čekali su 16 sati da se moje dijete spusti i da imaju 10 cm dilatacije za početak porođaja, ali bili smo vrlo spori. U 11 ujutro stigao je ginekolog koji mi je rekao da će mi se torba slomiti i od tog trenutka slijedi kontrakcija nakon kontrakcije. Nisam mogla izdržati ni sekundu i rekla sam mužu da nazove medicinsku sestru da stavi epiduralnu. I tako je bilo, stavili su mi epiduralnu i toliko sam se opustila da su mi ulazili dok nisu htjeli jesti, ali nisu mi je htjeli dati. Nisam jeo ni spavao 17 sati, ali ništa od toga nije me obeshrabrilo dok sam čekao. Moja majka i sestra stigle su u 14. popodne 14. siječnja, čekao sam nekoliko sati i bio sam jako anksiozan jer taj poseban trenutak nije došao. U pet popodne počeo sam osjećati bol. Bol koja je postajala sve intenzivnija. Nazvali smo medicinsku sestru i ona je potvrdila da je 10 cm, bila sam jako uzbuđena, jer sam znala da ću svakog trenutka upoznati malu osobu koja me čekala 9 mjeseci. Sestra mi je rekla da ćemo početi u 18 sati da se pripremimo za početak porođaja. I u 6 sati počelo je brojanje: "odmori se 10, 9, 8, 7, 6 itd.", A zatim opet. Tako sam proveo dva sata licitirajući, ali Alex se nije osjećao kao odlazeći. Nakon još sat vremena nadmetanja više nisam imao snage. Vidio sam majčino lice i rekao sam "Ne mogu više". Sjećam se da mi je majka rekla "učinite to za malu osobu koja je tamo i da ste je ovaj put imali s toliko želje da ga poljubite i zagrlite". Rekao sam sebi da mogu. Zamolila sam Boga za snagu, svim srcem, ali vrijeme je prolazilo i ginekolog je počeo pokazivati zabrinuto lice. Imala sam ogroman strah da će se mojem djetetu nešto dogoditi, pa su mi stavili kisikovu masku i ja sam još više osjećao strah. Molila sam se da ne propadnem, snage mi je bilo premalo, čula sam ginekologa u daljini kako govori da ako beba ne izađe za 15 minuta, da će mi morati dati C-presjek, pa sam sebi rekla "da, mogu" i Tu je započeo najveći izazov mog života: donijeti svoje dijete na svijet. U osam popodne se rodio. Suprug i ja plačemo kao nikad do sada. Zagrlio me i čuo sam plač te bebe koja me učinila majkom. Bila je to već mama! Odvojio se malo da se slika, a moja majka je prišla i rekla: "Izgledaš kao da možeš!" Sestra mi je čestitala i zahvalila što sam mu dozvolila da podijeli taj trenutak. Htjela sam vidjeti svoje dijete, pitala sam majku zašto plače i rekla mi je da to čisti. U tom trenutku je sestra prišla s mojim djetetom i pružila mi ga. Od tog sam trenutka otkrio da ljubav na prvi pogled postoji, iako sam je već voljela i prije, ali ljubav je rasla sve više i svakim danom sve više raste. 14. siječnja u osam popodne, moj novi život počeo je kao majka, ona majka koja će se boriti protiv plime za sreću i dobrobit svog djeteta. Sad će mu napuniti 4 mjeseca i imam osjećaj da vrijeme prebrzo teče, da ne uživam previše s djetetom i da s njim provodim 24 sata dnevno. Ako sam siguran u nešto, uvijek ću biti s njim, jer je on dao još jedan razlog mom životu i zato što se svaki osmijeh, svaki put kad me stisne za prst s takvom strašću, kad ga otkrijem kako me gleda kao što to nitko nije učinio S tom čistoćom i slatkoćom čine me da ga volim sve više i više, ljubav koju nikad prema nikome nisam osjetio, ljubav koju osjećam jer je to razlog našeg života. Hvala Bogu što je donio sreću mom mužu i meni. Volimo te Aleksandere!
Zahvaljujemo Yavery koja nam je objasnila kako je bilo vrijeme njezina rođenja i podsjećamo vas da da kao majke želite s nama podijeliti svoju priču kao što su to već učinile druge mame, to možete učiniti slanjem priče, dužine između 5 i 8 odlomaka, na priče o [email protected] s jednom ili dvije fotografije (minimalno 500 px) u koje zajedno izlazite sinu ili djeci.
Nastavit ćemo s objavljivanjem vašeg majke priče tijekom mjeseca svibnja od Majčin dan zaslužuje da se produži na cijeli mjesec, a mame, zaslužujete da budete i protagonisti Bebe i još mnogo toga.
