Nastavljamo s drugim našim dijelom intervju s psihologinjom Cristinom Silvente, U prvom smo dijelu željeli pojasniti neke pojmove o roditeljskom biheviorizmu i o vrstama vezanosti koje roditeljsko ponašanje proizvodi kod djece. S obzirom na posljedice koje slabo uspostavljena povezanost može imati na emocionalno zdravlje djece, nastavit ćemo ih produbljivati i prevencija.
Može li otkrivanje problema s privrženošću i utjecaj na njih dovesti situaciju i spriječiti ozbiljnije posljedice u odrasloj dobi?
Uvijek je moguće preusmjeriti situaciju, ali psiholozi i nastavnici ne bi imali što raditi. Osim roditelja, druge osobe mogu uspostaviti sigurne privitke: ujaka, djedova i baka, susjeda, učitelja, trenera. Važno je da barem postoji netko. I da se netko ponekad može pojaviti kasnije u životu. Uvijek je moguće uspostaviti novi siguran privitak. Zapravo to često radimo psiholozi i psihoterapeuti u savjetovanju. Mi smo ili pokušavamo biti privrženi lik.
Koji problemi ljudi koji vam predstavljaju obično dolaze u vaš ured?
Poteškoće se suočiti sa traumatičnom situacijom, nesigurnošću, nesposobnošću donošenja odluka ili obrane nečijih prava. Otkrio sam mnoge slučajeve koji su, radeći na sadašnjim situacijama koje su stvorile nesigurnost, krivnju, strah, prizore mališana, uključujući bebe, izgledali kako plaču sami u svojim krevetićima, s velikim užasom, kojih do tada nisu bili svjesni i da kada Oni su komentirali sa svojim majkama, potvrdili su da se to dogodilo dok su oživljavali konzultacije.
Kako majka može prekršiti roditeljske smjernice koje je dobila?
Najvažnije je biti BUDUĆA. Iz svjesnosti možete potražiti pomoć i promjene. Ali ti su obrasci duboko ukorijenjeni, to je svijet u kojem smo odrasli i ponekad se ti obrasci mogu pojaviti bez da ih možemo kontrolirati iz razuma i za to im treba malo strpljenja i odlučnosti.
Vjerujemo li svojoj djeci i njihovim porukama?
Općenito, odgajani smo zanemariti emocionalni aspekt beba i djece. Čini se da je važno da su nahranjeni, promijenjeni, da nisu bolesni, a da ostali pokušavaju dominirati ili manipulirati nama.
U stvarnosti društvo izbjegava bol i nelagodu, posebno emocionalnu, ne znamo što bismo s njom, bolje je zatvoriti i sakriti. Jer to je ono što smo naučili od prvih dana života.
Koji je razlog zbog čega djeca puštaju da plaču?
Upravo zato što je emocionalni aspekt sveden na minimum, jer se o njegovim posljedicama nikad ne govori, iako su znanstveni dokazi pokazali štetne učinke da ih godinama plačemo. Boje se kontroliranja i manipulacije, jer su nam informacije koje su nam bile oprečne.
Čini se kao da su ljubav i pažnja činili loše i manipulativne ljude, kad je obrnuto, a ne pohađati ih se kada ih čini manipulativnim.
Da li uzrokuje traumu da vas plače?
Da, ne govorimo o vremenu kad smo u kupaonici ili kuhinji, govorimo o nečem neprekidnom i sustavnom.
I kazniti ili udariti u obraz?
Isto, jer poruka je da ne vrijediš, ne poštujem te, nisi ugledna. Ako nešto želite dobiti, to morate učiniti.
Što je trauma vezanosti?
To nazivamo bilo kakvom emocionalnom ozljedom ili oštećenjem između bebe i njegove privrženosti, bilo zbog gubitka, bilo zbog uspostavljanja sigurne vezanosti. To je baza u kojoj se formiraju mnogi psihološki poremećaji, iako pričvršćivanje nije apsolutna odrednica, već je tlo na kojem raste biljka.
Može li strah da se našem sinu nešto loše dogodi može spriječiti da ga pustimo da raste?
Izraz bi bio da mu strah pokazuje da svijet nije siguran, da raste u svijetu koji nije siguran i da je za opstanak potrebno uvijek biti na oprezu. Odrastanje će rasti, ali s nesigurnošću, a ta nesigurnost natjerala bi vas da ne pokušavate, a ne naučite. Nedostaju divne prilike.
Godinama sam bila uplašena majka i krivim ga za traumu vrlo traumatične trudnoće i porođaja u kojoj sam mislila da bi moj sin mogao umrijeti. Bilo mi je teško toga biti svjestan i prevladati, shvaćajući to kao dio svog života i učiti iz njega. Kako shvatiti da prenosimo svoje strahove?
Promatrajući sebe, kako reagiramo kada naša djeca plaču ili se zaljubljuju. Također promatranje naše djece, kako se suočavaju s novim situacijama, ako ih se može smiriti ili to košta, ako im je stalno potrebna naša prisutnost nakon 3-4 godine, ako su ravnodušni prema pozitivnoj naklonosti ili našoj prisutnosti.
Iako na sve morate gledati u cjelini.
Prevencija je bitna, zar ne Cristina?
Uvijek. Zato uvijek nagovaram majke ili trudnice da imaju informacije utemeljene na dokazima, a to je ništa drugo nego potvrditi ono što majke osjećaju. Iako je ponekad komplicirano jer smo previše zagađeni predrasudama i lošim informacijama.
Koji bi savjet dao ženi kako bi mogla uspostaviti sigurnu privrženost sa svojim djetetom?
Pustite ga da slijedi svoj instinkt, osluškujte i osluškujte svoje osjećaje. Ako vas djetetov plač ili zahtjev nadmašuje, zatražite pomoć iz svoje okoline ili na profesionalnoj razini. Okružite se drugim majkama ili ljudima koji vam pružaju podršku i sigurnost.
Da vaša beba uvijek ima razloga ako plače i da joj prisustvuje, da bebe nisu razmažene uzimanjem u naručje, pokvarit će se kad ih ne uzmete.
I prevladati traumatično rođenje?
Potražite stručnu pomoć. Traume ne nestaju magijom. U psihološkoj terapiji žena može preokrenuti ono što se dogodilo, imamo moćne alate da to preradimo, možemo pronaći mir, moći čuti za porođaje bez osjećaja velike boli u grudima, kako bi vidjeli svoje rođenje kao dio svog života, iz čega je naučila i rastao.
Biti u stanju prestati izgledati kao krivca, ali kao dio svih okolnosti koje su se dogodile, biti u stanju suočiti se s drugom trudnoćom i porođajem bez straha ili biti u stanju pomoći drugim ženama da pronađu svoj put iz mira i mudrosti onih koji imaju svoje U skladu.
A u slučaju gestacijskih gubitaka?
Gestacijski gubici obično su traumatični događaji sve dok ne dobijete potrebnu socijalnu podršku. Vidimo da oni parovi koji imaju podršku u zdravstvenom domu i u njihovom okruženju, koji potvrđuju njihove emocije, prate ih bez prosuđivanja ili prisiljavanja, imaju "slatkiji" duel, mada boli što je izgubio dijete prije nego što su mu dali dobrodošli. U mnogim je slučajevima potrebna pažljiva pratnja bilo od grupe za uzajamnu pomoć koja je prošla prethodni dvoboj, ili od profesionalnog stručnjaka za tugu. Ponekad gubitak može utjecati na vezu sa sljedećim sinovima i kćerima, na sav strah tijekom trudnoće, za odanost kojoj je otišao, za strah da će mu se nešto dogoditi. Smrt nas ostavlja bez osjećaja sigurnosti, nenaoružani i može uzrokovati pretjeranu kontrolu i upad.
Trenutno postoje knjige posvećene temi gestacijskih gubitaka, udrugama i specijaliziranim prostorima i stručnjacima kojima se treba obratiti. Imaju niz mogućnosti, pokazao bih im da odaberu jednu, nekoliko ili svih.
Završili smo ovdje, veliko zahvalni na vremenu koje nam je posvetila, mada, istina, nastavili bismo razgovarati s Cristinom o mnogim stvarima o emocijama majki i djece. Moram reći da mogu intervju i bolje upoznajte ljude poput psihologinje Cristine Silvente Čine moj rad u Bebama i još nešto čudesno što mi omogućava da nastavim rasti i učiti. Nadam se da se isto događa i našim čitateljima.
