Nakon lošeg ukusa u ustima koji su nas ostavili vijest da Downov sindrom nestaje u Španjolskoj, brojke u Velikoj Britaniji pobuduju izvjesnu nadu da će se i u ovoj zemlji stvari promijeniti.
Nakon što se rođenje posljednjih godina značajno smanjilo, sa 717 u 1989. na 594 u 2000., sve više parova odlučuje nastaviti s trudnoćom kada su prenatalni testovi za Downov sindrom pozitivni.
Prema Udruženju za sindrom Downa, statistika pokazuje da povećano rođenje britanskih beba s tim nedostatkom, Godine 2006. u Velikoj Britaniji rođeno je 749 djece s Downovim sindromom, što iako djeluje malo s obzirom na to da je globalna učestalost bolesti 1 na 700 rođenih, pokazuje da zbog različitih okolnosti, manje parova odluči pobaciti svoje bebe s invaliditetom.
Takve okolnosti pripisuju se susretu s osobom s Downovim sindromom (i kada vidim da su oni ljudi kao i svi i osobe s invaliditetom kao i bilo tko), da je društvo otvorenije za integraciju tih ljudi (od kojih nisam baš siguran sigurno) i poboljšanje kvalitete života ljudi s Downovim sindromom (u onome za što mislim da su svi odgovorni).
Jasno je da je odabir na svijet da dovede dijete s Downovim sindromom vrlo osobna odluka, ali to je i odluka pod utjecajem okoline. Dakle, čim društvo s invaliditetom bolje prihvati, manje djece s Downovim sindromom pobarat će se. Začarani je krug koji se prema mom stajalištu ne presijeca eliminacijom djece, već prihvaćanjem ljudskih bića.
