Ovo je tema koja se često javljala u razgovorima sa kolegama, prijateljima, poznanicima itd.
Također sam ga živio u tijelu kao sin i vjerojatno ću ga živjeti kao otac.
Zbog istraživačke prirode djece, zbog sposobnosti izuma, zbog iluzije učenja i započinjanja novih projekata, postoje slučajevi kada vas kao roditelja vidite da vaša djeca idu ravno u neuspjeh.
"Pritom će se srušiti" mislite i u međuvremenu se sjetite dana kada ste htjeli isto i da ste se srušili ili dana kad ste odlučni pokušati, a oni su rekli "Rekao sam ne, to radimo zbog vas, jednog dana ćeš shvatiti ”osjećaj potpuno frustriranog i bijesnog.
I ovdje je srž materije. Intervenirati ili ne? Da li tiNeka pokušaju ili im uskrati tu mogućnost znajući da će poći po zlu?
Posljednji put kada smo vodili ovu raspravu, a da nismo napravili statistiku, postojala je manje-više trostruka veza između „ja bih mu dopustio da proba“, „spriječio bih ga da pokuša“ i „on ne zna / ne odgovara“.
Pa, znam da je to teška odluka i znam da prije svega lik i osobnost dotičnog djeteta moraju biti viđeni, ali ja sam u stanju (hrabar da jesam) napraviti generalizaciju ili koliko toliko mogu reći što ja mislim o temi.
"Tko ne rizikuje, ne pobjeđuje" ili "Onima koji se boje smrti, med ima ukus žuči" Dvije su poslovice koje sažimaju moje mišljenje o tome.
Znam tko sam (ili tako mislim) i znam gdje mogu riskirati, a gdje ne, znam gdje osjećam strah i gdje se osjećam sigurno i znam koliko daleko želim ići i gdje radije stanem, ali nisam sin, ne znam dok Kamo želite ići ili gdje je vaša razina sigurnosti ili koliko se usuđujete poduzeti nove projekte ili avanture.
Pod tim mislim da bih mogao živjeti loše iskustvo s nečim što sam želio probati, a što nisam dobio, i da bi ga moj sin mogao dobiti.
Mislim, možda je isto džomba koju sam uzeo sa sobom, i možda on ima sposobnost da se vrati i pokuša ponovo gdje sam bacio ručnik.
Možda sam imao loše iskustvo koje nikad ne bih želio ponoviti i na isti način moj sin je u stanju izvesti različite zaključke ili loše iskustvo pretvoriti u pozitivno učenje.
Djeca, kao ljudi kakvi jesu, imaju život za život i odluke koje moraju donositi. Ako ih uzmemo za njih, one nikada neće biti autonomne, nikada ih neće naučiti birati.
Ne mislim pod tim da djeca moraju raditi ono što žele u bilo kojoj situaciji. U svakoj kući postoje utvrđena pravila i vrijednosti koje se moraju poštivati, ali roditelji mogu imati malo široki rukav u pogledu životnih izbora jer će na taj način narasti iz odgovornosti za svoje postupke, a ne iz ograničenja koja im namećemo.
Drugim riječima, mislim da je bolje da idu korak ispred ako su odlučili tako da pogriješe i iz svojih grešaka nauče da ne koračaju niti jedan korak iza nas i mi smo oni koji obilježavamo njihovu sudbinu.
