"Tražite od djeteta oprost", "Recite baki da je nesvjesno prošla."... Često roditelji inzistiraju (puno) kako bi se naša djeca ispričala za svoje postupke (inzistiramo i ponekad se gotovo obvezujemo, zar ne?). A mi, ti Ispričavamo se njima kad griješimo? Danas se čini da nas to još uvijek košta, a u mnogim slučajevima nas čini neugodno. ali izvini se sinu, prepoznaju naše pogreške, imaju ogromne prednosti i za njih su vrijedno učenje.
Neće izgubiti moje poštovanje ako priznam da griješim? Strah od osiromašenja ili pogoršanja slike koju naša djeca imaju o nama može biti jedan od razloga zašto im je teško ispričati ih.
Razmislimo na trenutak da razmislimo o tome koju sliku želimo prenijeti djeci: želimo li oni da pretpostave da savršenstvo postoji? Da postoje idealni ljudi koji nikada ne pogriješe? Ovaj model ne samo da ne jamči njihovo poštovanje i divljenje, već im može naštetiti i kratkoročno, srednjo i dugoročno, na primjer, pretjeranim perfekcionizmom. "Ako moji roditelji nisu u krivu, ne mogu pogriješiti, nikada." Budite oprezni s tim.
Ako ne pretpostavimo da griješimo i ispričavamo se slanjem nekoliko poruka našem sinu:
- Činiti greške je loše, a to vas čini lošijom osobom, manje vrijednom
- Čak i ako nismo u pravu, ne smijemo je prepoznati ili pokazati
- Ako se ispričavate, slabi ste i gubite "status"
- Roditelji me traže da napravim nešto što oni ne čine
Djeca moraju naučiti da ljudi pogriješe i da se iz tog razloga ništa ne događa, naprotiv: greška je prilika za učenje i rast. A da bismo taj koncept usvojili, moramo započeti primjerom, zar ne mislite?
Čemu učimo svog sina kad pretpostavimo pogrešku i ispričamo se?
- Svi griješimo, svi.
- Ako pretpostavimo pogreške i ispričam troškove, i svaka osoba treba drugačije vrijeme da je procesuira, ali nakon tog vremena suočavanja je moguće, i to je najbolje.
- Pogrešno, prepoznajte ga i vratite pogrešku to je nešto pozitivno, što osobu čini boljom jer vodi rastu i obogaćivanju vlastitih i tuđih.
- Tražiti oprost čini da se mi i osoba kojoj se ispričavamo osjećamo bolje: poboljšava međuljudske odnose.
Kada se ispričati?
Za to očigledno nema tačnih pravila, ali općenito je prikladno se ispričati kad nastupamo radnju ili ponašanje da se na to ne ponosimo, da ne želimo prenijeti svoju djecu i da zauzvrat ne želimo da ih uče, oponašaju ili izvode sada ili u budućnosti.
Kako možemo tražiti oproštenje od našeg sina?
Normalizirajmo i pogreške i ispričavamo se: Nije nužno da pravimo veliku grešku kako bismo je istaknuli prije malog, tijekom dana se sigurno stvori neka situacija u kojoj se zbunimo i pogriješimo.
Napravite opis onoga što se dogodilo kao sažetak: Prikladno je kad tražimo oproštenje, djeci jasno dajemo do znanja zašto se ispričavamo, tako da razumiju odnos između djelovanja i reakcije, između pogreške i isprike. Gledajte, vrištali ste i mama vas je trebala poslušati, a ja sam se naljutila i razgovarala s vama na način koji nije primjeren, zar ne? Žao mi je dušo
Ne bacajte lopte, preuzmite odgovornost. Kada pretpostavljamo pogrešku skloni smo prenijeti odgovornost ili se opravdati (to vidimo u svakodnevnim savjetovanjima): "Učinio sam to jer sam bio umoran", "jutros se to dogodilo i već sam bio nervozan" ... Počinjemo s ovom vrstom mehanizama jer nam pomažu da se osjećamo manje odgovornim za neuspjeh, ali stvarnost je takva da jesmo, zar ne? A ako je to ono što želimo prenijeti svom sinu, počnimo s pretpostavkom da to sami učinimo.
Predložite rješenja za popravak pogreške: Žao mi je što sam ti zaboravio donijeti bilježnicu koju sam ti obećao, je li ti trebala do sutra? Mislite li ako pokušamo doći do trgovine prije nego što se zatvore? Ili ako ne možemo pogledati oko kuće da vidimo pronalazimo li nešto što funkcionira za vas i sutra ću ga kupiti
Napravite plan za buduće prigode: Sljedeći put, kako se ne bi izgubili, mislimo da to napišemo u jedan post na vratima kuće?
Otvoreno pitajte svoje dijete Da, nakon ovog (opis, objašnjenje, izvinjenje, rješenje i plan budućnosti) vam oprašta. Pa oprostiš mi? To možda i nije (jer je mali i nije razumio, jer je još uvijek ljut ...). Onda se otvoreno zapitajmo što možemo učiniti da nam oproste. Na ovaj način pokazujemo vam da pretpostavljamo grešku i da razumijemo vašu nelagodu. Oko: ne radi se o kompenzaciji (ili prekomjernoj kompenzaciji), govorimo o pojmovima i radnjama unutar razuma, prilagođenima „napravljenoj grešci”.
Istaknite pozitivnost traženja oproštenja. Puno ti hvala što si mi oprostio dušo. Jeste li bolji Sada se osjećam bolje. Zagrlimo li jedno drugo? Na ovaj način ističemo pozitivne aspekte na emocionalnoj razini opraštanja (i traženje i odobravanje).
Ako želimo da naša djeca ne budu frustrirana jer nisu savršena, da su empatična i sposobna su učiti na svojim pogreškama, započnimo s primjerom: ispričavamo se kad je to prikladno za emocionalno dobro svih.
Fotografije: Pixabay.com
U bebe i više: Imate li problema biti strpljiv sa svojom djecom? Majka dijeli trik za prakticiranje pozitivnog roditeljstva
