Danas sam morao proći kroz teški trans koji ih je jednog dana dotaknuo ili će morati preći na sve roditelje: napustite dijete prvog dana u školi.
Iako smo se ona i ja navikli na tu ideju, prvi dan je uvijek traumatičan. To je zakon. Ako ne, podignite ruku toj majci čije dijete nije plakalo prvog dana škole u svom životu.
Ili još bolje, neka otac ili majka koja mu nije stisnula srce podignu ruku i čak je ispustila suzu, ostavivši svog mališana po prvi put u vrtiću u suzama.
Pa, nisam iznimka, niti moja kći. Tamo sam je samo ostavio "izdaju" u trenutku nepažnje u kojem nije shvatila da odlazim. S svoja dva pigtails-a i s novom uniformom.
Već smo napravili esej prije par dana. Otišli smo u vrtić, ušli smo u ono što će biti njegov razred, upoznali smo svog učitelja i neko vrijeme se igrali s igračkama. Ali naravno, sve s mamom.
Danas su funkciju započeli s ostalim razrednicima, učiteljicom i što je najvažnije: ona sama.
Sada igraju nekoliko dana prilagodbe. Prvo nekoliko sati, zatim jesti, a zatim jesti i spavati.
Sigurno (nadam se) da će za nekoliko dana biti sretna i kad krene po nju pokupiti otići će s osmijehom. Ali danas je bilo teško, ne mogu to poreći.
U svakom slučaju. Trebala sam nekome reći. Jer ovo su trenuci u kojima se čovjek osjeća jedinom majkom na svijetu koja pati, a znam da su i mnogi od vas jednog dana prošli kroz ovo.
Moram je potražiti. Onda vam kažem.
