Kad sam bio dijete vidio sam Dumboa, sjećam se tuge koju sam osjećao kad sam vidio malog slona kako plače, dok ga je majka ljuljala njegovim deblom kroz rešetke ćelije; a da ni ne računamo smrt Bambijeve majke ubijene zbog ruku lovca.
U to vrijeme psiholozi nisu vikali na nebo kao kad je Bimbin otac umro u kralju lavova. Nisu potcijenili sposobnost djece da se suoče sa nedaćama.
Sa mojih šest godina Tarzan je jednostavno bio majmun, a ne simbol kolonijalizma.
Pa, o čemu se radi ...
To kažem jer sam pročitao članak koji analizira i dovodi do zaključka da protagonisti Disneyevih filmova potječu iz netradicionalnih obitelji. Ovog puta u tome nema ništa loše, nema "razorni učinak" na dječju psihu. Privukla mi je pažnju jer nikad prije nisam razmišljala o tome.
Evo uzorka:
Aladdin: siroče i nomad; počini male zločine kako bi dobio hranu i sklonište. Annie: Siroče koje je usvojio bogati otac. Aristokati: (Marie, Berlioz i Toulouse) tri mačića koja je odgajala samohrana majka. Bambi: siroče. Ljepotica i zvijer: (Belle): majka siroče, koju je odgojio otac. Pepeljuga: od mrtve majke, koju su odgajale nasilna maćeha i odsutni otac. Dumbo: podigla ih majka pod pritiskom. Herkul: sin bogova, ljudi su ga usvojili Lilo i Stich: siročad, odgajala starija sestra. Nemo: majka siroče, koju je odgojio prezaštićeni otac. Pinokio: drvena igračka koju je usvojio Gepetto Sleeping Beauty: njegovi su roditelji prenijeli skrbništvo na tri vile. Snjeguljica: mrtva majka, koju su odgajale nasilna maćeha i odsutni otac.
oglašavanje
