Prije nekoliko dana Lola je donijela obećavajuću vijest, koja je objavila kako se u Velikoj Britaniji rađa više beba sa Downovim sindromom. Bila je to vijest s puno odjeka i u britanskom i u španjolskom tisku, iako sam to sada pročitala podaci nisu tako optimistični kao što se činilo.
Istog dana kada su potvrđene ove informacije došlo je do "ispravljanja" ili objašnjenja s web stranice Britanske nacionalne zdravstvene službe koja, međutim, nije imala utjecaja, ali koju želim ovdje donijeti.
Sažimajući podatke, imali smo podatak da je nakon širokog uvođenja testova ranog otkrivanja, 1989. godine, broj djece rođene u Ujedinjenom Kraljevstvu s Downovim sindromom padao do 2000. godine, ali od tada se ponovno povećao za 15% i 2006. godine prvi put su se rodili više nego 1989. Podaci su točni, ali ne i objašnjenje koje je trebalo.
Više roditelja odlučilo bi se kretati prema naprijed s trudnoćom fetusa s Downovim sindromom. Kako se to podudara s podacima koji su danas, 92% žena kojima je dijagnosticiran Downov sindrom odluči prekinuti trudnoću?
Te brojke to i potvrđuju omjer se nije mijenjao od 1989. godineprema izvješću Nacionalnog registra "Downov sindrom citogenetski": samo jedna od 10 žena odluči nastaviti trudnoću.
Razlog ove zbrke u brojkama je taj što je, kao što znamo, povezan i Downov sindrom dobi majke, I posljednjih godina u Velikoj Britaniji, kao i u Španjolskoj, udio ukupnih trudnoća u relativno starijim ženama znatno je porastao, što posljedično raste udjelu ukupnih trudnoća koje su pozitivne.
Dakle, stvarnost je da se čini da porast djece rođene s Downovim sindromom u ovom trenutku nema veze sa promjenom stava roditelja, niti društva, već povećana trudnoća u naprednoj dobi.
