Vrlo je uobičajeno da dječje igračke povremeno trpe povremene štete. Sati koje provode s njima, kas Ono što im daju, eksperimentiranje, pa čak i bacanje ili bacanje da vide što se događa (ili kad se naljute) neki su od uzroka zbog kojih su mnoge igračke i priče na kraju slomljene.
Neki su popravljivi, a drugi nisu. Neki mogu završiti u smeću, jer su nepomirljivi ili zato što su postali opasni kad se razbiju, a drugi mogu nastaviti sa svojim lutanjem.
Za sve njih možemo stvoriti usputno mjesto koje nam omogućava da imamo malo vremena za kupnju materijala koji će to popraviti ili da vidimo da igračke trebaju nešto ljubavi kako bi liječiti, Ovo je mjesto bolnica igračaka, Prije nekoliko dana pukla je jedna od Jonovih priča (moj sin). Moja je žena htjela to popraviti, ali prije nekoliko dana iz sigurnosnih sam razloga promijenila lokaciju topline i škara i nije znala kako ih pronaći. Za ovo vrijeme čekanja sjetila sam se unosa koji sam prije nekog vremena pročitala u blogu Maxa i Lole i odlučila se na to isto.
Uzeo sam kutiju za cipele i udario crveni križ na poklopac da je krstim kao bolnica igračaka, Uzeli smo priču i automobil koji je davno pokvario spojler i stavio ih unutra. Dan kad to budemo mogli sjesti ćemo u to vrijeme i čuvati se unesrećenima.
Bolnica igračaka može biti jednostavna igra, bez više ili mnoge druge stvari ako želimo. Budući da su bolnici, i roditelji i djeca mogu raditi kao zdravstveni radnici i možemo iskoristiti ove trenutke u tome liječiti igračke, stavite im termometar, dajte im sirup, poslušajte ih, cijepite ih ... i normalizirajte malo sve situacije u kojima obično žive u liječničkoj ordinaciji.
Još jedan uslužni program koji vidim je da im može poslužiti kao alat da vide da će se kad se neka igračka pokvari, možda trebati više ili manje kratkog (ili dugog) vremena da se popravi i da ponekad, čak i ako je popravlja, gubi neke funkcije, na taj način promičući odgovornost za brigu o svojim stvarima.
To je ujedno i dodati trenutak da sjednemo s našom djecom i zajedno se igramo kako bismo prisustvovali igračkama: "Doktore Jon, kako vidite sivi auto? I piletinu, hoće li oporaviti glavu?"
Na temu razbijenih igračaka sjećam se jedne divne fraze Victora Huga, koji je prokomentirao kao znatiželju, koja kaže: "Kad dječak uništi svoju igračku, čini se da traži svoju dušu", aluzija da ponekad morate otvoriti i rastaviti stvari da biste ih znali (a djeca, ako nešto žele, to moraju znati).
