Čvrsto vjerujem da su djeca dobri ljudi, kao što kaže Carlos Gonzalez i kao što mi je pokazalo moje iskustvo majke i prijatelja. Međutim, razvijanje odgovornog ponašanja nije nešto urođeno, učite. Moramo odgojiti djecu da budu odgovorna.
Roditelji su glavni učitelji takvog ponašanja i temelji se ne polažu, već stvaraju od beba poštovano okruženje s djetetom i drugima. Način za to je pokazati na praktičan način empatične stavove, a ne zahtijevati ih i ponašati se prema onome što smatramo dobrim. Primjer je ključ i odnos s djecom, naš način postupanja i razgovora s njima, ono što će dijete usvojiti kao ono što treba raditi, što god mi kažemo.
To je iz dana u dan kada roditelji mogu naučiti osnovu odgovornog ponašanja a to će postati navika ako ga okoliš promovira. Uči se riječima, ali posebno činjenicama. Otac ne može vrisnuti ako su vriskovi pogrešni. Ne može se udariti ako je udaranje pogrešno. Ne možete se smijati djetetovim strahovima ili pogreškama, ako je to pogrešno. Ne biste trebali postati nestrpljivi ako je gubitak strpljenja pogrešan. Ne smijete vrijeđati, ne smijete prijetiti, ne smijete djelovati ili govoriti omalovažavajuće prema svom djetetu ili bilo kome. Poštovanje se ne traži, to je zasluženo. Nije poslan, uči se s poštovanjem.
A kad smo u krivu, što će se s nama dogoditi, budući da su očevi i majke ljudi, najpoštenije je ispričati se, posebno svojoj djeci, naučiti ih da je, zbog pogreške, isprika najbolje oružje, a ne ponos ili zlouporaba moć. Da mogu izvinjavati To nas čini većim i dostojnijim poštovanja, to je možda najbolja pouka koju im možemo pružiti.
Najbolji znak odgovornosti je biti u stanju pretpostaviti vlastite pogreške i ispričati ih. Ako to ne učinimo, od djece nećemo moći tražiti isto.
Roditelji, osim toga, moramo pokazuju poštovanje prema drugima aktivno. Ako pokažemo stalno ponašanje iz poštovanja prema mišljenju drugih, svojstvima drugih i ljudi, općenito će naša djeca iskusiti da je to ispravno ponašanje.
Nasmijanost drugih je završena, pljuvanje ulicom, bacanje kundaka na zemlju, vrijeđanje, bijesno vrištanje u prometnim gužvama, ne ustupajući mjesto prilikom ulaska na portal. Morate postaviti primjer, to jest. Naše svakodnevne akcije, stavovi, akcije i društvene vještine mnogo su učinkovitiji od bilo koje propovijedi.
Naravno, riječ je o načinu na koji možemo pojačati i objasniti svoje ponašanje. Kad popustimo ili uzmemo papir koji je drugi bacio u park, djetetu ćemo objasniti, ma koliko mali, razlog zbog kojeg to radimo. Primjera je mnogo, a sigurno ih možete pronaći u svojim svakodnevnim iskustvima.
Možemo se osloniti i na to da im ispričamo didaktičke priče, a da se pri njima ne bi morale pojaviti trukulentne drame. Mnogo je knjiga priča koje govore situacije u kojima se ljudi ponašaju iskreno i nježno. Oni su izvrsno pojačanje i obično prenose da dobre radnje uvijek imaju posljedice, a loše štete čak i onima koji ih izvršavaju.
Razgovor s djecom je vrlo važan, uvijek. Ništa dugoročno nije vrijednije od poticanja fluidne i samouvjerene komunikacije. To se plaća otkad ih je malo. Jedva čekamo da nam dođe tinejdžer da nam kaže o svojoj brizi ako se, kad sam bio dijete, neki problem koji nam je objasnio čini glupim, banalnim i dosadnim.
Ako nikad nismo imali vremena, strpljenja i empatije s mališanom, ako smo ga zgražali više nego ga razumjeli kad nas je prekinuo sa svojim malim problemima, to više nikada neće učiniti. Odgovornost, kao što rekoh, uči se odgovornošću. Naša je odgovornost kao roditelja da služimo svojoj djeci u istinskoj koncentraciji. To što govorimo djeci da umuknu, da su teška, da ne rade ništa osim da se gnjave, da ih brinu gluposti, to je jedna od najgorih pogrešaka koje možemo učiniti.
Dobro je provesti neko vrijeme svaki dan razgovarati s djecom, mirno, bez da ih pritisnete ili dovedete u pitanje. Pogotovo kada škole počnu, vrlo je moguće da nam nerado govore o učinjenim stvarima, koje izbjegavaju problem. Nemojte ih nadvladati. Sve dolazi Imajte na umu da su škola ili vrtić sasvim nova okolina u kojoj dijete na početku nije van mjesta. Upoznaju nove brojke vlasti, nova pravila i nove sukobe koje možda ne znaju riješiti. U tim trenucima to je kada morate znati biti uz sebe i ne zanemariti one sitne detalje koji nam se postupno povjeravaju, dajući ono što im se događa važnost koju oni imaju, ne svodeći na minimum strahove ili probleme na koje okrenut je.
U razgovorima koje vodimo i u našoj svakodnevnoj aktivnosti prikladno je razgovarati o osjećajima, i dobrima i lošima, kako bi im znali dati imena i razumjeti što im se događa. Biti hrabri, obzirni, suosjećajni, iskreni i ljubazni osobine su karaktera koje, ako pogledamo, možemo prepoznati u svom okruženju. Otvoreno vrednovanje tih kvaliteta pomoći će našoj djeci da ih prepoznaju i vrednuju.
Naravno, djeca će se, osim ogromne želje da budu dobri ljudi i usrećuju druge, suočiti s negativnim osjećajima: ljutnja, bijes, ljubomora, ogorčenost i usamljenost također su dio njihovih iskustava. Oni će bez zaštitnog štita iskustva i prijepora koji mi odrasli imamo patiti s njima ogromnom snagom. U početku neće znati kako se nositi s njima. Oni će preplaviti. I moramo ih zadržati, a ne tlačiti ili kažnjavati.
Zatim moramo podnijeti nagon da ih označimo kao "loše", da im kažemo da ne bi trebali osjećati ono što osjećaju ili im čak reći da su ti osjećaji loši. Nisu. Oni su dio ljudske prirode. Svi osjećamo ljutnju ili strah, koji su obično vrlo bliski. Ono što nije ispravno je kanalizirati te emocije na načine koji nam nanose štetu ili drugima. Čini se komplicirano, ali jednostavno je ako napravimo tu zdravu vježbu stavljanja sebe na kožu.
Kad dijete ima negativan osjećaj, obično je puno straha, duboko u sebi kao i svi mi. Pomislimo da se boje izgubiti ljubav svojih roditelja, biti napušteni, odbačeni. Suosjećamo s njima. Razumijevanje prirode tih negativnih emocija pomaže nam da ih identificiramo i izliječimo njihove posljedice.
Kao što sam naglasio, jedan od načina da se to riješi je praksa empatije. Prvo, budući da su bebe, to vježbamo, podučavamo ih na opipljiv način, a također objašnjavamo da poštujemo njihove osjećaje i njihove potrebe. Naša je uloga nastojati zadovoljiti te potrebe, uključujući, posebno one emocionalne one fizičkog kontakta i nježnosti. Zatim, kad odrastu, trebali bismo ih ohrabriti da podijele svoje osjećaje s nama, objašnjavajući da se i drugi ljudi mogu bojati ili biti tužni, kao što to ponekad jesu.
Nije brz put, niti nepogrešiv recept. Ne mogu jamčiti da će raditi 100%. To nije "metoda" koju ćete prodati u knjizi kao da je čudesna. To uključuje mnogo posla s naše strane. Ali to je kako se s ljudima postupa i kako se ljudi žele liječiti, bilo da su djeca ili odrasli. I to je jedini način na koji čovjek istinski razumije, u srcu, što je biti odgovoran i suosjećajan s drugima.
