Sigurno je da je itko od vas u stanju u nekoliko minuta objasniti priču o „Spavajućoj ljepotici“ (ili barem onoj najvažnijoj): kraljičina kći prima kletvu za koju će u dobi od 16 godina uboditi iglom i umrijet će Kada dosegne to doba, dogodi se da princeza, više nego umre, zauvijek spava ili dok je zgodni princ ne probudi s poljupcem. I upravo se to događa, poljubac je probudi, a princ i princeza završe plesati zajedno.
Međutim, prva verzija ove priče je sasvim drugačija, toliko da se ne bi mogla objasniti djeci, jer neki to ne bi razumjeli, drugi bi plakali (zamišljam), a drugi bi imali neobičnu noćnu moru nekoliko dana.
Ova prva verzija potječe iz 1636. godine, a u Italiji ju je napisao Giambattista Basile, pod naslovom „Sunce, mjesec i talija“, koja je bila dio zbirke kratkih priča pod nazivom „Pentamerone“.
Objašnjava priču o Talíi, kćeri velikog kralja, koja riskira da se ubola otrovom koji je skriven među platnom, kako mudri i astrolozi upozoravaju. Kralj odluči zabraniti ulazak posteljine u palaču i to sprečava princezu da pretrpi bilo kakvu nesreću sve dok, kao tinejdžer, ne nađe kotač za predenje posteljine i zabije mrlju ispod nokta, padne mrtva.
Kralj, zahvaćen gubitkom i ne može je pokopati, položio je tijelo svoje kćeri na baršunastu krpu, zatvara palaču i napušta je. Zasad se čini da je priča manje-više ista. Međutim, to je odsad kad se čini da se ono što znamo ne slaže samo s originalom.
Spavana ljepotica, silovana
Plemić koji obično lovi u šumi prati svoga sokola, koji ga odvodi u napuštenu palaču, gdje pronalazi princezu. Odmah ju je osvojila njena ljepota i, nije je rado poljubila, Nakon što ju je pokušao probuditi, seksa s njom (ako se to može nazvati odnosom ...).
Devet mjeseci kasnije princeza Talía, koja još spava, rodi dva blizanca, dječaka i djevojčicu, čije su ime Sin i Luna, O djeci brinu vile, koje prate princezu dok ona spava. Jednog dana dijete bezuspješno pokuša primiti majčin prsa, konačno pronalazeći svoj prst. Počinje ga sisati i uspijeva, ležerno, izvući iz kože otrovnu mrlju. U tom je trenutku Talía vratio svijest (stotinjak godina nakon što je pao "mrtav"). Kao što vidite Onaj ko se probudi Spavaća ljepotica nije plavi princ, već dijete, sin iste princeze i plemeniti silovatelj.
Vrijeme prolazi i plemić se, sjećajući se "dobrih vremena" provedenih sa djevojkom koja spava, odluči vratiti se u palaču (namjere koje već možete zamisliti). Na svoje iznenađenje, princeza je budna i također ne sama, već u pratnji svoja dva stvorenja. Plemić shvaća da su to njegova djeca i zato to objašnjava Talíji koja, daleko od bijesa, odluči započeti vezu (sada da, razmaženu) s njim.
Par provodi tjedan bajki, a zatim plemić odlazi, a da ne spominjemo da je razlog tome prisilni povratak sa suprugom.
Plemićka supruga to sazna
Tada se moralo dogoditi ono što se dogodilo (tako da je priča sve nevjerojatnija): plemeniti u snovima spominje imena Talía, Sol y Luna i s njom supruga plemenita sazna sve, čime je poznata postojanje palače , od princeze koja živi u njemu i kopile muža. Ljuta sve dok više ne može, otima Sol i Luna, koja na kraju isporučuje kuharicu, dajući naredbu da ih zaklaju i naprave ukusno jelo s njihovim mesom.
Supruga, koja nije zadovoljna time, odlučuje da spali Talia živog na lomači, također zarobljenog. U trenutku dolaska na ulog, Talía traži da najprije može skinuti svoju najosjetljiviju odjeću, na što žena pristaje. Uz svaki odjevni predmet koji je uklonjen emitira krik boli. Zvuči da plemeniti kraj sluha.
Supruga objašnjava suprugu da je Talía izgorjela na lomači i da su za vrijeme jela "pojeli ono što je tvoje!", To jest svojoj djeci. U tom trenutku plemić naređuje da njegova žena, tajnica i kuhar budu spaljeni i na lomači.
Međutim, Talía ne izgara i kuharica to objašnjava nije uspio naštetiti djeci a to ih je zamijenilo kozjim mesom.
Plemić i princeza Talía vjenčaju se a kuharica dobiva titulu kraljevskog blagajnika.
A Perrault je zasladio priču
1697. Francuzi Charles Perrault prepisao je Talijinu priču eliminirajući plemenitog silovatelja i stavio na njegovo mjesto zgodnog princa koji bi princezu probudio poljupcem. Nakon toga, vjenčali bi se i imali dvije kćeri, a tri žene (majku i kćer) kraljica je loše prihvatila.
Perraultova priča bila je naslovljena "Spavajuća ljepota šume" i još je pretrpjela još neke varijacije jer je, između ostalih, prošla kroz ruke poznanika Braća Grimm, čak i priča koju svi znamo, puno je slađa i djetinjarija.
