Prije nešto više od godinu dana objasnio sam u zapisu da je Aran, moj sredovječni sin koji je do tada imao 3 godine i bio u P3 nekoliko mjeseci, išao u školu samo kad je to želio.
Danas opet razgovaram o njemu, godinu dana kasnije, kada radi P4, kako bih objasnio da ga više nije potrebno svako jutro pitati želi li u školu ili ne, jer ide svakodnevno sretan, toliko da čak i prvi pokušava ući u klasu kad zazvoni (strašno) zvono za dolazak.
Zašto smo upravo odlučili pitati vas svako jutro
Sve je objašnjeno u prethodnom postu, ali dajem vam kratak sažetak. Recimo da, biti rješenje koje odavno ne bi uzelo niti bilo ludo, jer pitati dijete želi li ići u školu zvuči apsurdno, jer djeca, u pravilu, s tri godine ne žele ići, vidjeli smo da je jedina uvjerljiva opcija za sve u mojoj obitelji.
Prilagodba ju nije predugo uzela. Mnoga su se djeca prilagodila s više ili manje sreće, ali Aran nikad nije želio ići. Svako jutro, plačući, nelagodno, držeći nas prije ulaska itd., Neko jutro smo ga čak i završili ostavljajući ga sa suzama u očima, potičući ga da uđe i s tim osjećajem da ga izdajemo i izdajemo, jer se nije obratio svojoj nelagodi.
"Odmah ostaje miran i dobro provodi jutro", rekao nam je njegov učitelj. Međutim, popodne smo, već kod kuće, pazili marimorene. Bio je to način na koji je pustio bijes, nelagodu i svu napetost koju su zadržali u školskim satima da nam, uz sve to, priopći da, nije bilo u redu, da je trpio svako jutro, da ne želi ići u školu, da mu tamo nije lako i da ga mi, umjesto da ga slušamo i slušamo, ostavljamo protiv njegove volje.
Razgovarali smo s učiteljem, za slučaj da ima čarobni recept, ali on je samo rekao: "da vidimo, ovo je ovdje jako dobro", kao da je jedino važno to, a ne koliko je bilo loše kasnije poslijepodne, povraćajući živce kako sam mogao Rješenje koje smo očekivali nije došlo i mi smo se kao roditelji osjećali sve gore i gore. Razmišljali smo o tome da ga odvedemo iz škole, jer ukupno, da ide nesretno i loše vrijeme, jer će "proći još jedna godina".
Već s tom odlukom, u spavaćoj sobi, konačno smo odlučili pronaći intermedijarnu točku: "Pusti ga ako želi, a ne idi ako ne želi." I tako smo ga obavijestili. Jedno od mnogih jutra nam je odgovorilo ne, velikim slovima: NE, i taj dan smo mu konačno rekli to U redu, ako nisam htio, nisam morao ići.
Bio je iznenađen jer smo ga napokon poslušali i konačno smo uzeli u obzir njegove želje. Bio je iznenađen i toga dana nije, ali od tog dana, kada smo ga pitali, išao je većinu dana. Ajde, na kraju sam bio malo manje nego kad sam bio prisiljen, ali išao sam kad sam htio.
Tako je tekao tečaj, s danima kada je želio i danima kada je radije ostao kod kuće. Njegov učitelj rekao nam je da se ne slaže s mjerom koju smo poduzeli, jer je izgubio nit onoga što su druga djeca naučila i da ako je išao u školu tako nesmetano, bilo je teško raditi s njim, a ponekad je i izgubio.
Nije nas bilo briga. Radije se gubimo ne odlazeći, ali da kad sam bio sretan i uvjeren da idem nije da sam izgubljen odlaskom, grešim tamo, ne pohađam dovoljno ili moram raditi stvari bez želje ili prisiljavanja, jednostavno zato što se dotakne.
A sada, kao što kažem, more zadovoljstva
Prošla je godinu dana ili malo toga, promijenio je kurs i Aran ide svako jutro i sretan, Ima još godinu dana, pretpostavlja da je škola mjesto na koje ide većina djece, on to vidi kao još jednu stvar koju mora učiniti i iako jednog dana kaže da mu ne ide kao da ide, odlazi bez da moramo reći išta posebno jer On to radi kao što netko kaže u ponedjeljak da se ne osjećamo kao da idemo na posao taj dan. Ne osjećate se tako, ali idemo bez da nam netko kaže "sad, ali morate ići".
Ovim ne želim reći da sva djeca moraju imati dopuštenje da svako jutro, u dobi od tri godine, odlučuju hoće li ili ne ići u školu. Prvo zato što je moguće da nema mnogo ljudi koji svako jutro mogu odabrati da ostanu s djetetom kod kuće, a drugo zato što, iako Čini mi se najboljom opcijom ako dijete ne želi ići, drugo rješenje može biti bolje za drugog oca, majku ili dijete.
Ono što pokušavam objasniti je manje-više isto kao što sam rekao kad sam objasnio da je Jon sa 6 godina prestao spavati s nama, toliko puta, kad stvari nisu prisiljene, sve normalno ide normalno.
Da smo je prisilili, kad bismo svaki dan naglašavali da idem u školu, jer „moramo ići“, znajući da su mama i Guim, mali, ostali kod kuće, vrlo je moguće da je i on išao svaki dan bez pitanja , a možda čak i sretan, ali tko zna da li bi nas i sada, neizravno, nastavio prigovarati, da ga u njegovo vrijeme nismo slušali ili uzeli u obzir njegovo mišljenje.
Međutim, uspjeli smo, zanemarili smo tko nam je preporučio da ne radimo takvu rijetkost i sada Aran ide u školu kao i sva djeca, I toliko smo sretni jer znamo da, u tom smislu, on nam nema što baciti u lice i, što je još važnije, nemamo što baciti u lice.
