Španjolci već danima drže naše srce u šaci zbog nestanka Gabriela Cruza, "pescaíta" Níjara. Jučer smo saznali za najgore vijesti, kraj za koji smo molili da ne dolazi: njegovo je tijelo pronađeno beživotno. Imao je samo osam godina (poput moje najmlađe kćeri), bio je "lijepo" dijete (kao što je majka govorila), bio je nevin, nasmijan, veseo, privržen i voleći more. Nemoguće je ne htjeti.
Također je bilo nemoguće ne zamisliti na trenutak u koži tih roditelja. Da se dijete izgubi ili nestane, najgora je noćna mora za one od nas koji smo roditelji, i iako je nemoguće osjetiti ono što su osjećali, svi smo nekako bili s Patricijom i Ángelom, Roditelji su se razdvojili, ali uvijek ujedinjeni, devastirani, tužni, iscrpljeni, ali ne gubeći nadu da će pronaći svoju malu ribu. Sve do jučer oduzeta je sva nada. Tužni ishod koji boli posebno od nas koji smo roditelji.
Val solidarnosti
Od prvog trenutka otkako je dječak nestao kad je krenuo iz kuće svoje bake do kuće svojih rođaka, svi su se okrenuli toj obitelji, s tim roditeljima. Snage sigurnosti, susjedi, poznanici i stranci koji su željeli pomoći koliko god je to moguće. More ljudi koji su se mobilizirali za Gabriela. Dotakne se solidarnost ljudi Kad se nešto takvo dogodi.
Premještena je cijela država, ali tko smo mi roditelji, dotiče nas na poseban način, Mislimo da su to stvari koje se događaju drugima, sve dok nas ovakvi slučajevi ne omoguće može se dogoditi bilo kome, Bilo tko od nas mogli bi biti oni očajni roditelji koji postaju žarište medija bez da ga žele iz najgorih razloga.
Kao roditelji boli ...
Kao roditelji, posebno nas boli što je dijete poput Gabrijela, bez ikakve krivnje, dijete poput bilo koje naše djece, Osjetio sam strah.
Posebno nas boli to što dijete sa životnim vijekom pred nama, sanjali su mu se snovi.
Posebno nas boli to pretrpjeli su, da je netko čak pomislio da će ga povrijediti, da je isplanirao nešto tako okrutno. Zašto?
Naročito nas boli to što se o njemu trebalo brinuti i štititi, (navodno) trebalo mu je života.
Ova tragedija nas posebno boli naša djeca su naše najveće blago, Vidimo ih tako bespomoćne i kojima treba zaštita da ih netko ne bi zaštitio. Ne razumijemo.
Boli nas posebno jer nešto se slomilo u nama tko smo roditelji kad smo saznali da se Gabriel neće više nasmiješiti.
Boli nas posebno jer imamo sreću da možemo zagrliti, poljubiti svoju djecu i reći im koliko ih volimo, Nešto što Patricia i Angel, nažalost, više ne mogu učiniti.
Ništa neće biti isto
Život te obitelji se preokrenuo. Postoji prije i poslije tog kobnog utorka u kojem je Gabriel nestao. I naravno, nakon jučerašnjeg udarca kad se sreo najstrašnija vijest koje neki roditelji mogu primiti. Ništa neće biti isto.
Majka je u intervjuu rekla nešto što me je pokrenulo: da "moram ponovo naučiti hodati. Ne znam kako ću to raditi, ali imam mnogo topline i ljubavi mnogih ljudi. Pokušat ću to preokrenuti".
Možda vam jednog dana vaša mala riba "koja ima krila" (vidjela sam je na znaku i toliko mi se svidjela) daje snagu da svu tu bol pretvore u nešto pozitivno.
U međuvremenu, Svi plačemo za Gabrielom. Svi smo Gabriel.
