"Izgubljeni", "Izgubljeni" To je jedna u nizu koja je najviše utjecala u posljednje vrijeme, a sada se, sa šestu sezonom, vratila s novim zamahom. Priznajem da pratim seriju i poludim izgubljena oko i oko mogućih objašnjenja tolikih misterija.
Pitate se kakve veze ova serija ima s temom našeg bloga? Da, ima ga i puno, jer „Izgubljeni” istražuje posljedice nedostatka ljubavi i poštovanja prema djeci do njihovih posljednjih posljedica.
Zasigurno među čitaocima Bebe i još mnogo toga Imamo sljedbenike onoga što neki smatraju jednom od najboljih televizijskih serija. I razumjet će me, iako se bilo tko može poistovjetiti sa zavjerom o kojoj ću govoriti jer je riječ o ljubavi roditelja prema svojoj djeci.
Neću govoriti o teorijama, ili borbi dobra i zla, ili znanosti i religije, ili sudbine i slobode, ili čak, naravno, koja je konačna misterija ili objašnjenje koja otkriva ono što je Sve je to vrijeme prošlo. Ne, to bi bila tema o kojoj smo razgovarali, da pričam o seriji u cjelini, upućujem vas našem prijatelju s bloga Vaya Tele.
Govorit ću o očinstvu, kao temeljnom elementu u razvoju dječje osobnosti i njihove budućnosti. Jedna je od ponavljajućih tema „Izgubljeno“ i vodi društvo, tim putem, temeljno pitanje.
Likovi u ovoj seriji nose ogromnu težinu koja određuje njihovu prošlost, budućnost, reakcije i odluke. A taj teret leži na strašnim roditeljima koji su ih od djetinjstva obilježili napuštanjem, zlostavljanjem ili, jednostavno, lomljenjem srca i devalvacijom.
Otkupljenje neizbježno uključuje prekid s prošlošću i stvaranje ga drugačijim, tako da djeca odrastaju uz prisutne roditelje, sposobna poreći pretrpljenu štetu, a ne ponavljati je sa samom djecom. Cijenite ih, poštujte ih kao što jesu, bez traženja da ispune očekivanja ili da im prosudite. Volimo ih, jednostavno prenoseći da ih volimo takvi kakvi jesu.
"Imate ono što vam je potrebno"
A to sam i mislio kad sam doveo Bebe i još više "Izgubljene". Svaka generacija može biti prva generacija. Naši preci su od davnina zamišljali očinstvo kao posjedovanje i zlostavljanje opravdano u ime obrazovanja ili uz izgovor potreba i napetosti odraslih.
Ali, kao što rekoh, mi možemo biti ona prva generacija koja odbija ponoviti patnje koje trpimo nad djecom i povratiti roditeljstvo kao prostor regeneracije društva koja ne ponavlja nasilje.
Zato kad vidim „Izgubljeni” Analiziram odnose očeva i majki s njihovom djecom, jer nam pokazuje da imamo najveću moguću odgovornost, da budemo bolji roditelji nego što su drugi bili s nama.
