Roditeljstvo je prepuno savjeta i prijedloga koji se odnose na navikavanje na navikavanje ili ne navikavanje na njega.
Većina očeva i majki sluša i čita savjete koje preporučuju da ne rade u skladu s onim na što se nisu navikli i drugima koji preporučuju da rade neke druge kako bi se navikli.
Problem je tko ili što određuje na što se stvari moraju naviknuti i na koje se stvari ne bi smjele raditi rutinski, kako se ne bi naviknuli.
Kako bih objasnio ono što želim objasniti, usredotočit ću se na "ne čini", što je uobičajeno: Ne uzmi ga u naručje, navikne se.
Siguran sam da svaki otac ili majka mogu bez laganja reći da je taj savjet primio iz usta rodbine, prijatelja, poznanika, pedijatra, medicinske sestre, psihologa, blagajnice, starije gospođe koja dođe vidjeti dijete, gospođe Čišćenje stepenica ili drugo.
Postoje očevi i majke kojima smetaju ove situacije, a ima i drugih koji nam se već pomalo izjednačavaju. Prema trećim stranama, zahvaljujemo vijeću ili argumentiramo svoj stav u vezi s tim.
Pa, reakcija roditelja nije pitanje o kojem bih danas želio razgovarati, mada želim reći da sam osobno došao do zaključka da ljudi to rade (mislim) s najboljom namjerom na svijetu. Onda, kako kažu, Svako ko radi što želi.
Ne uzimaj ga u naručje, navikne se
Vratim se temi ... Iz nekog razloga koji ne znam (ili koji znam i želio bih ignorirati), u nekom trenutku povijesti počeli smo roditeljima govoriti da djeca moraju živjeti odvojeno od nas, gotovo nesvjesna ljudske topline i kontakta one ruke pretpostavljaju
Mnogi su roditelji čuli ovu preporuku (rekli su mi da je "ovo dijete u mojem naručju, zar ne?") I normalno smo ga odbili, jer Mislimo da su djeca sisavci kojima je potrebna blizina roditelja da bi se pravilno razvili.
Drugim riječima, ako dijete mnogo uzmete u naručje, naravno navikavate se, ali nije li to ono što beba mora učiniti, naviknuti se da se voli s roditeljima?
Po svojoj profesiji svakodnevno vidim roditelje s novorođenim bebama i mnogi me često pitaju jesu li se navikli na ruke, da li znaju mogu li ih uhvatiti ili ne. Obično ne kažem „da“ ili „ne“, jer će se djeca naviknuti na njih, a bit će i drugih (nekoliko), koji neće. Moj odgovor je obično: "pitanje nije jesu li se navikli na oružje ili ne, ali ako ih je pokupio je dobro ili loše, Prije ovog pitanja moj je odgovor da, dobro je i da, morate ih uzeti ako plaču jer bebama trebaju kontakt, naklonost i naklonost. "
Dodir beba raspoređen je po cijelom tijelu, a dodir s njima savršen je način da im pružite stimulaciju. Poznato je da bebe koje su milovane i koje dobivaju masaže (zato je masaža novorođenčadi tako poznata i preporučena) dobivaju na težini i podnose manje bolesti. Očito je, dakle, da ih je uzimanje u naručje totalno preporučena praksa.
Ali ako ih ne upotrebljavate, prestanite tražiti da ih uzmete
Istina je da mnoga djeca ostaju u krevetićima neko vrijeme plačući, ili u visećem položaju, ili u kolicima, tako da se ne naviknu na ruke ili da se ne naviknu da odmah dobiju odgovor na njihove zahtjeve.
U mnogim prilikama rezultat takvih praksi upravo je ono što se traži, da dijete manje plače i manje zahtijeva prisustvo svojih roditelja. Cilj je postignut, ali ne zato što je beba naučila zadovoljiti vlastite potrebe, već zato što je naučio da ne traži ono što mu treba.
Drugim riječima, bebe uče da odustanu od sebe i prestanu plakati i zvati, jer „ukupno, neće me slušati“.
Mislim da je pomalo neugodno (jer mi je žao) što dijete od tri ili četiri mjeseca odluči prestati zvati roditelje zbog ljubavi ili kontakta, jer ne dobiva odgovor koji želi. Imat će vremena u životu kad bude dijete i odrasla osoba shvatiti da mu neće svatko pružiti ljubav za koju misli da zaslužuje.
Zaključci
Nije uvijek loše što se naviknu na nešto i, u ovom slučaju, ne može se loše naviknuti na to da vas roditelji nose, jer ne postoji ništa što nudi više zaštite, više naklonosti, više topline i više samopoštovanja od vašeg Roditelji računaju na to da ćete ih imati blizu njih, njihovo srce i njihove poljupce (da ih bude u blizini stotine padaju svaki dan).
Ljudi dolaze na svijet biti sretni, slobodni i dijeliti našu sreću i dobre (i loše) trenutke s drugima.
Postoje ljudi koji više vole živjeti sami, bez ikakvog društva, koji bi mogli vrlo dobro naučiti kao djeca da žive bez potrebe za naklonošću ili fizičkim kontaktom.
Problem je u tome što je teško znati kakvo će dijete odrastati dijete biti odrasla osoba i možda je lakše pomisliti da se takvi ljudi ne rađaju, već se stvaraju (koji žele živjeti sami jer se nisu osjećali voljenim, nisu naučili voljeti ili ne žele ljubiti zbog straha od neuspjeha).
U svakom slučaju, ne mogu shvatiti da netko sugerira da dijete može odrasti sretno i samostalno i treba osjećati odvojenost i odvojenost, često prisilno (to nam saopštavaju uz plače).
Pa, lažem, razumijem, ali ovo je još jedno pitanje vezano za odnose moći i poslušnosti koji imaju za cilj stvoriti nesigurnu djecu s niskim samopoštovanjem, koja prihvataju bez da preispituju ljude koji "znaju više", koji prihvaćaju hijerarhije i stoga prihvaćaju društvo kakvo je trenutno.
Ukratko, ako želite imati sretno dijete, uzmite je u naručje kad god to zatražite, pa čak i kad je ne zatražite. Učinite kengur metodu ako želite, čak i ako niste rođeni prerano, jer ne postoji ništa što vas opušta više nego da čujete mamino srce, baš kao što su je čuli u maternici, zgrčili u njenim grudima, dodirnuvši maminu kožu svim svojim tijelo.
Dajte puno poljubaca, mnogo milovanja i nosite ih u naručju, u ruksaku ili u foulard niz ulicu i naviknite ga da vas ima u blizini. Kad imate 9 mjeseci i počnete puzati, ili kada navršite godinu dana i počnete hodati i idite kući istražiti neistražene teritorije, ti ćeš propustiti ona vremena kad je bila mala beba koja je željela zagrljaj u svim satima.
Fotografije | Flickr - geishaboy500, khrawlings, edenpictures, iandeth
U beba i više | Biti u naručju je sreća, Bebe u naručju, sretne bebe, Mit o "lošoj navici"
