"Ne prestaje, ne prestaje", kažu mnoge majke kad razgovaraju o svojoj djeci. Djeca imaju više energije od kunića Duracell i često nemaju dovoljno mogućnosti tijekom dana da bi je potrošili. Dokaz za to je da mnogi roditelji ne mogu pratiti svoju djecu, puni snaga koje im služe da znaju, istražuju i uče iz svoje okoline i od sebe gdje su granice njihove okoline i gdje su njihove vlastite.
Problem je upravo u tome, to djeca imaju više energije od nas a ako smo s njima još nisu preuzeli dobar dio toga, vrlo je vjerojatno da će to željeti, uz rizik da će biti markirani kao nepopravljiv ili nepristojan i da im kažemo da miruju, to jest, tražimo od njih da se prestanu ponašati loše kad rade upravo ono što im najviše treba.
Kod kuće to imam vrlo dokazano, dani koji idu u školu i dani u kojima malo fizičke aktivnosti provodimo kasnije popodne imaju višak energije tako da kod kuće voze marimorenu. Skoče na kauč, idu gore, dolje, trče niz dvoranu, jure jedni druge, igraju se da se bore, potjeraju me, plaču jer su pogodili, plaču jer su nadmašili njihove igre i tada se sjećamo svog djetinjstva na ulici i kako smo sagorijevali kalorije iza kugle, skrivali se po portalima i išli gore i dolje po toboganima.
Ali ako ih škola ostavi na zemlji!
Već su mi rekli da će se moja djeca vratiti kući na kraju škole i da će zaspati na tanjuru, poput toliko videozapisa koji se kreću po internetu djece koja ne mogu jesti večeru jer kimnu dok ih ne ostave na stolu , Pa, barem u mom slučaju, nije tako. Ne znam hoće li ih naterati da predugo sjede ili imaju malo slobodnog vremena za igru, ali školu napuštaju tek kad uđu. Pa, lažem izlaze s još više energije, jer ujutro s onim „upravo sam se probudio“ još uvijek idu malo letargično.
Tako dolaze opterećeni životom i s malo šanse da ga zapale jer mi ne živimo na planini, nema dugih napuštenih cesta, nema jezerca sa žabama ili potoka na kojem bi se mogao sagraditi most s trupcima. Ovdje postoje samo sivi asfalt i parkovi, ona neobična i umjetna mjesta gdje djeca idu na svoje, oni moraju dijeliti prostor u zaokretima, gdje neki slijede neka pravila suživota, a drugi slijede zakon najjačih i gdje mnogi roditelji moramo odgojiti svoje i tuđe (kao što vidite, nisam strastven).
Više akcije molim
Tjelesna aktivnost djeluje na zdravlje na više načina: kontrola tjelesne težine, povećana mineralna masa kostiju, manje prehlada, povećana ukupna snaga, fleksibilnost itd. Djeca se trebaju kretati, igrati, trčati i baviti se sportom jer njihova tijela to traže.
Kada su u predškolskoj dobi moraju vježbati onoliko koliko žele, tj. aktivnost koja proizlazi iz znatiželje i istraživanja smatra se dovoljnom, želje da zna i uči, onog što dijete traži i treba. Ako jednoga dana niste uspjeli istražiti ili istražiti jer smo vas imali u vezi s drugim stvarima, moguće je da što prije, čim dobijete malo slobode, potražite aktivnost koja će vam pomoći da sagorite preostalu energiju.
Zatim, ako govorimo o starijoj djeci, smatra se prikladnim vježbati između pola sata i sat dnevno, koji se, na primjer, ne mora baviti organiziranim sportom, kao što su nogomet, tenis, hokej ili košarka. Ako je to slučaj, preporučuje se da dijete ima najmanje šest godina, idi jer mu se sviđa i, prije svega, uživa u njemu.
Završni
Sada djeca ne žive na ulicama kao mi. Sada napuštaju školu, u kojoj mnogi provode čitav dan i, ili rade izvannastavne poput engleskog jezika ili glazbe ili nekih sportova, ali ne rade svaki dan ili odlaze ravno kući. U tom slučaju, kada nema van škole ili parka ili ulice, postoji višak energije, znatiželje, želje da učine nešto na što trebaju potrošiti, a naravno kod kuće to može biti malo manje od očaja.
Ako to vidimo razlog da se naš sin "loše ponaša" je taj što ima nekontroliranu želju da pojede svijet, tada moramo imati na umu da je naša roditeljska dužnost dopustiti akciju, ako ga nema kod kuće, jer smeta vani, tražeći aktivnosti za njega, odlazak u park ili obavljanje aktivnosti u kojima će dijeliti vrijeme s njima.
