U posljednje vrijeme to često čujem porast slučajeva hiperaktivne djece nije stvaran, Zbog čega sam nekoliko puta razmišljao o tome. Ono što se ne može poreći jest da je sve više dijagnoza ove vrste, što ne znači da su točne.
Vrlo je vjerojatno da je hiperaktivni poremećaj s nedostatkom pozornosti (ADHD) pre dijagnosticiran, što znači da je mnogo djece koja nisu označena i „bolesna“. Ako je dijagnoza popraćena lijekovima, ona ne samo da bi bila nepotrebna, već bi mogla predstavljati i opasnost za djetetovo zdravlje.
Rastuća dimenzija problema je takva da su Organizacija Ujedinjenih naroda (UN), preko Dječjeg fonda Ujedinjenih naroda (UNICEF) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), skrenula pozornost na otkrivanje porast, jedva opravdan kliničkim kriterijima, u dijagnozi ADHD-a i pridruženih farmakoloških tretmana.
Stoga preporučuju veće zanimanje za postavljanje ispravne i stroge dijagnoze ADHD-a kod djece i da se farmakološki tretman uspostavi tek nakon pokušaja druge vrste psihopedagoških i / ili ponašanja.
Rad objavljen u "Dokazi u pedijatriji" ima za cilj analizirati moguće uzroke pojave a trenutna prekomjerna dijagnoza ADHD-a u našoj sredini i znamo kako se to može izbjeći. Nekoliko kliničkih smjernica predlaže da takve dijagnoze postave samo stručnjaci (uplaćeni psihijatri, neuropedijatri ili pedijatri) koji su stručnjaci za ovu patologiju.
Članak pod naslovom "Postoji li predijagnosticiranje hiperaktivnosti poremećaja pažnje (ADHD)?" Zaključuje važnost saznanja da smo u Španjolskoj, kao i u Sjedinjenim Državama ili Kanadi, uronjeni u dinamiku predijagnosticiranje ADHD-a i da postoji znanstvena i etička potreba da se izbjegne ta dijagnosticiranje.
Oni predlažu bolje poznavanje dijagnostičkih instrumenata i naglašavaju da se DSM-IV (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja) i ljestvica procjene ADHD-a (Conners i ADHD) temelje samo na unaprijed utvrđenim kategoričkim kriterijima, koji su komplementarni testovi, ali Oni nisu izravno dijagnostički i stoga ne bi trebali zamijeniti kliničko promatranje.
Oni bi također trebali biti poznati zajedno s kriterijima za uključivanje, onima za isključivanje, budući da je diferencijalna dijagnoza mogućeg ADHD-a široka i heterogena, s višestrukim neurološkim, dječjim i psihosocijalnim uzrocima i uvijek ih mora strogo provoditi multidisciplinarni tim.
Uz to, klinički i kontekstualni podaci pacijenta trebaju uvijek biti uključeni u procjenu pacijenta (također i one povezane s karakteristikama njihove dobi; to se jasno vidi kada se suočimo s mogućim slučajevima djeteta, tinejdžera ili odrasle osobe).
Ukratko, biti svjesniji rizik od prevelike dijagnostike ADHD-a za zdravlje djeteta i slijedeći ove preporuke uključenih stručnjaka izbjeći bi se mnoge neopravdane oznake, a posebno mnogi problemi povezani s nepotrebnim lijekovima.
