Jučer ste mogli čitati o sumnjama koje se javljaju, sve češće, kada razmišljate o drugom djetetu. Kažem da su oni učestaliji jer se socioekonomska situacija sve više usložnjava i podrška parovima da pokušaju povećati natalitet nije ništa.
Većina parova imala bi više od jednog djeteta, no postoje mnogi koji na kraju imaju samo jedno, a da nikad ne naprave korak za drugo, a pitanje je uvijek što se dogodi ako na kraju par ostane sa samo jednim djetetom, o čemu ćemo danas razgovarati.
"Žena koja ima samo jednog sebična je"
Čuo sam to puno puta, iako mi nikad nije rečeno jer je nakon prvog došao drugi, a nakon drugog, treći. Mnogi parovi, mnoge žene, dobivaju jedno od onih neželjenih mišljenja kad kažu da vjerojatno ostaju sa samo jednim djetetom: "Žena koja ima samo jednog sebična je".
Sebičan, pretpostavljam da zato što je par, uz sve sumnje (ili neke) onih koji su jučer komentirali, odlučio odlučiti da će imati samo jedno dijete, kad bi im moglo biti podrška ili altruistično (suprotno od sebičnih) i roditi drugo dijete na svijet. Možda solidarnost s tim drugim djetetom Ne znam kako možete biti podrška nekome tko uopće ne postoji, Oni se mogu odnositi na svijet općenito, sa stanovništvom, ali ne vidim zašto osoba prije mora razmišljati u društvu nego u sebi ili svojoj obiteljskoj jedinici.
Sve to govori da ni sebični ni podržavajući, medrese ni medrese. Svaki par mora imati djecu koju želite imati, one za koje smatrate da ih možete odgajati i odgajati i one koje vas čine sretnim, Sin daje puno posla, ludo je voljen, ali daje puno posla. Dvoje djece daje puno više, logično, a troje vam i ne kažem (a više od troje, zamislite). Zato svaki par mora odlučiti koliko ih treba imati i nitko o tome ne bi trebao donositi nikakav sud.
Što znači imati samo jedno dijete
Imati samo jedno dijete znači provesti nekoliko godina posvećujući mu tijelo i dušu i tada, nakon 3 ili 4 godine, vidjeti da se oporavljate od svog života, svojih hobija i svog vremena. Sve to dok dijete uzima autonomiju, a kako počinje raditi izvan kuće, poput škole, sporta, nekih izvannastavnih predmeta, itd.
Sa jednim djetetom je ostalo dovoljno vremena za dijeljenje s njim, tražiti aktivnosti koje će se odvijati s njim i s parom, budući da se on brzo može prilagoditi ritmu roditelja i općenito to znači da se srednjoročno ili dugoročno život ne mijenja toliko za obiteljsku jedinicu.
Kako Miriam, moja supruga, i ja često komentiram, samo da smo imali Jona, koliko bismo stvari napravili i koliko bi to bilo lako, Jer Jon sada ima 7 godina, ide u školu, bavi se sportom, pristojan je, možeš savršeno razgovarati s njim, možeš mu objasniti stvari i on je uvijek voljan učiti i nema previše problema s trošenjem samo dugih razdoblja (iako je posljedica da u kući postoje dva brata manja od njega).
Što znači da dijete nema braću i sestre
"Šteta, ne dajete mu malog brata", kaže vrlo manijazna fraza. Pa, može biti sramota ili može biti, ovisno o tome kako roditelji pristupe obrazovanju. Imati brata pozitivno je za djecu jer odnos roditelja i djece je različit od odnosa braće i sestara, Roditelji donose odluke koje se tiču njihove djece, ponekad bez njihovog pristanka, uskraćujući im stvari za koje vjerujemo da ne mogu imati ili što rade i dopuštajući im stvari za koje vjerujemo da mogu imati ili učiniti.
Brat ne vrši tu moć kontrole nad braćom (moglo bi se dogoditi ako stariji brat postane previše odgovoran za brigu o djetetu, ali nije stalan i u stvari mu se ne preporučuje preuzeti tu ulogu), u kojem odlučuje kada će drugi može ili ne mora nešto učiniti, a na isti način brat ne mora popuštati istim stvarima koje rade i roditelji, jer se oni mogu natjerati za zajednički interes i natječu se jedni s drugima.
Drugim riječima, imati brata pomaže u druženju jer dva brata stvaraju veze povjerenja, ali također stvaraju rasprave, natječu se međusobno, dijele trenutke, radosti, tuge, svađaju se, pomiruju se, ostavljaju stvari, oduzimaju ih itd. Sve ove stvari odrasli teško mogu učiniti, u osnovi jer smo na drugoj razini. Negiramo i dopuštamo drugačije. Nikad se ne bismo natjecali s našom djecom (osim igre, naravno) ili se borili s njima da se igramo s onim što imaju u ruci i, vjerojatno bismo tijekom dana donosili više od onoga što brat daje.
Međutim, ako su roditelji toga svjesni, ako uzmu u obzir da kod kuće postoji samo dijete (i djevojčica) i da ako ne komuniciraju više nego s odraslima, postoji rizik da su previše navikli dobivati djetetove stvari previše jednostavno, Oni mogu tražiti aktivnosti za dijeljenje vremena s drugom djecom, u parkovima, ukazujući na neki sport, vannastavne škole, u istoj školi ili, također s roditeljima, odlazak u kampove ili takva mjesta gdje se djeca slobodno sastaju i dijele vrijeme.
Sa svjesnom edukacijom u vezi s tim i vođenjem stila roditeljstva temeljenog na komunikaciji, poštovanju i povjerenju (da ne bi pao u permisivnost, to može učiniti onoga tko na kraju kaže što je učinjeno, a što nije učinjeno u dom je dijete), dijete može biti jednako društven i jednako uravnotežen od ostale djece sa braćom i sestrama, Zapravo smo to već spomenuli prije nekog vremena, na temelju studije koja je pokazala da biti jedino dijete ne utječe na društvenost.
Imate li još uvijek dvojbe?
Vrlo je moguće da usprkos svim nedoumicama ostane tamo, instaliran u glavu, bez pronalaska razloga koji daje težinu jednoj od strana ravnoteže za donošenje konačne odluke. Nisi sam, nisi sam. Svi smo sumnjali više puta, prije nego što smo proširili obitelj.
Jučer sam to komentirao u komentaru drugog unosa, ali koristim ovu priliku da i ovdje komentiram, a ne da radim isto kao ja, već da jednostavno vidimo kako smo odlučili da ćemo imati treće dijete. Miriam, moja supruga i ja, toliko puta razgovaramo o tome da imamo treće dijete ili ne, toliko smo se puta zamislili s njim, odrastali peto, a bez njega, odrastali kao četvero, da je nekoliko dana bilo da, a drugih dana nije. Glava je nabubrila i na kraju smo odlučili čistom logikom: "Ako toliko sumnjamo, moramo je imati. Zbog toga što imate dijete nikada se nećete požaliti, ali što nemate možda da". I od tog trenutka odlučili smo da da, imat ćemo treće dijete.
