Vrijeme će morati proći puno vremena dok stanovništvo to ne iskoristi (odjednom) udarati djecu je tako loše kako udariti suprugu, pekara, susjedovog psa ili starije osobe.
Vrijeme i primjer mnogih roditelja koji, kada se počnu razgovori razgovarati o djeci i nasilju, objašnjavaju da ih „ne udaram“ i „ne kažnjavam ih“ i da se ne slažemo s tim obraz na vrijeme, bez namjere da pokaže da smo bolji roditelji ili nešto slično, ali pokušavajući to objasniti postoji još jedan način obrazovanja, što može biti jednako ili više valjano od tradicionalnog tako što imaju djecu koja nisu dječji delinkventi ili potencijalni nasilnici.
Obraz s vremenom nije edukativan
Naravno, danas gledate dvije odrasle osobe i teško je reći koja je imala obraze, a koja nije. Otisak zapravo nije vidljiv ako nasilje nije bilo svakodnevni tonik, samopoštovanje bi se apsolutno umanjilo i osoba je imala tužan život kao posljedicu. Želim reći da mnogi ljudi relativiziraju obraze u vremenu koje su dobili u to vrijeme jer "hej, evo me, ništa mi se nije dogodilo".
I kao što sam rekao prije nekoliko dana, i ja sam ovdje, ali nešto mi se dogodilo. Ako želim to reći, a ako ne želim, ne želim. Mogu se činiti najsretnijom osobom na svijetu i zapravo obično svakodnevno uživam u dobrom raspoloženju, ali uvijek sumnjate kako bi bilo kad bi moje djetinjstvo bilo drugačije, jer možda bih sada bio još bolja osobaili više društveni, ili uspješniji, ili odvažniji suočavanju s novim izazovima, itd.
I to je to obraz nije obrazovan, Ni onaj dan na vrijeme, kako kažu, za označavanje granica "do ovdje, razdoblje, zapovijedam", ni onaj dan u pogrešno vrijeme, ne znam što može biti ... (valjda onaj sa misije samo prenijeti bijes i bespomoćnost, bijes i napetost koja se silom nakupila na djetetu).
Što je više fizičke kazne, to je gore ponašanje
Da ne kažem, što kažu oni koji rade studije. Udaranje djece uzrokuje da se djeca pokorne volji roditelja. Oni poslušaju. Oni obraćaju pažnju. Oni postaju ono što mi želimo da budu, dok su djeca. Prestaju biti njih, preuzimaju nas strah, nauče nas se bojati i uče nas slušati kako bi izbjegli naše ukore.
Zasad će postojati netko tko vjeruje da je to nešto pozitivno, jer dobivate dijete da vas posluša, što je s druge strane logično, jer su u jasnoj situaciji inferiornosti. Međutim, studije kažu da taj strah, taj osjećaj da mogu trpjeti fizičku korekciju u slučaju da učine nešto krivo, čine da djeca osjećaju ogorčenje prema roditeljima, vide da im se samopoštovanje smanjuje i može imati pokorna ponašanja (naučite se uvijek poslušati, gubeći kriterije i autonomiju) ili agresivan, ako se odluče pobuniti ili imitirati ponašanje, ponekad s ljudima koji nisu njihovi roditelji.
Govorim, na primjer, o dvije studije provedene u SAD-u. 2009. godine, kad su to zaključili Djeca koja su dobila fizičku kaznu vjerojatnije su imala probleme u ponašanju i agresivno ponašanje u adolescenciji.
Govorim o studiji u kojoj je nasilje bilo povezano s djecom s pojavom mentalnih poremećaja.
Govorim o studiji u kojoj su došli promatrati kako djeca koja su primila fizičku kaznu predstavljaju neke obrasci mozga slični onima vojnika koji su se vraćali iz rata.
Govorim o studiji koja je analizirala djecu i adolescente koji su primali fizičku kaznu u različitoj dobi, dokazujući da su mladići koji su pretučeni vjerovatnije odobravali obraze kao mjerilo obrazovanja od onih koji su pogođeni samo kad su bili više mali. Nešto poput "što više na vrijeme pogodite svoje dijete, veća je vjerojatnost da ćete i on pogoditi svoju djecu."
Govorim o studiji provedenoj u Tanzaniji 2013. godine u koju djeca primaju Obrazi na vrijeme kod kuće pa i u školi, u kojem su ocjenjivali 409 djece od oko 10 godina, koja su bila zaglavljena kao djeca i još uvijek su bila zaglavljena (oko polovine), kao obrazovna metoda, vidjevši da što su više fizičke korekcije, to su veći problemi u ponašanju.
I tako mogu provoditi sate, ali mislim da to nije potrebno. To je samo pitanje zdravog razuma, ne činiti drugima ono što mi ne bismo željeli da čine nama i nama da ne učinimo svojoj djeci ono što kao djeca nismo voljeli to su učinili i nama.
Ne, kad smo bili mali nismo na vrijeme zaslužili obraz. Ukor možda i da, "razgovarajmo ozbiljno", također. Ali nikada izbijanje sile na nekoga bespomoćno. Uvredljivo je, ponižavajuće je, i što je najgore, to rade vaš otac i majka. Strašna.
Može se učiniti drugačije.
Točno. Upravo sam to rekao. Ljudi vjeruju da onog trenutka kada prestanu udarati o svemu, to postaje džungla u kojoj vas djeca vežu za stup u garaži i polako završavaju vaš život. Kao da nemamo usta i kao da nas desetljeća iskustva i života nisu poslužila da imamo više resursa nego puštanja ruku.
"Ne udarajte, razgovarajte!", Kažem svojoj djeci kad se ne mogu izraziti kako žele upotrijebiti silu, ruke i noge. Zaustavljam ih, odvajam ih i molim ih da govore: "Hajde, objasnite što vas je smetalo i zašto", i tako počinju govoriti. Ja djelujem kao moderator, oni postižu sporazum (ili ne) i tu su korijen raste malo više.
Korijen dijaloga, komunikacije, onaj kojem zalijevam kada se, umjesto da ih udarim, sagnem i razgovaram s njima. Kad duboko udahnem i brojim do dva milijuna, jer tijelo traži da učinim nešto strašno s njima. Korijen komunikacije, kojem također moraju zalijevati razgovarati, izraziti nelagodu, biti u stanju pustiti ono što osjećaju, a ne držati ga unutra i na taj način rješavati probleme.
Sad odlučite: želite li zalijevajte korijen tako da se dijalog, rasprava, komunikacija i problemi rješavaju razgovorom? Ili možda više volite proći kroz sve to i popraviti stvari rukama, kako bi naša djeca takve stvari popravljala u budućnosti?
Fotografije | Runar Pedersen Holkestad, ellyn na Flickr On Bebies i još mnogo toga | Zašto je udaranje djece loš posao (za djecu). Udaranje djece čini ih agresivnim, "nikada ne postoji opravdanje za udaranje djeteta." Intervju s psihologom Ramonom Solerom
