Čini se da je rasprava o snu djece vječna, ili se bar meni tako čini, jer sam već osam godina koliko ima moj najstariji sin, i još uvijek pronalazim majke, očeve i profesionalce koji se brane s "neka plakati da naučim sama spavati "da me toliko boli u duši (ili toliko da će boljeti u duši žrtve nepažnje, a to su bebe).
Prije nekoliko tjedana rasprava je ponovo započela u nekoj Facebook grupi u kojoj sam (ne sjećam se gdje) i majka je objasnila da je vidjela na više mjesta i da joj je o tome pričala njena pedijatrica, članak u kojem Rekao je da nije tako jasno da je puštanje beba na plač negativno jer postoje studije koje to potvrđuju. Tražio sam izvor, da vam kažem o njemu, i evo ga s njim. Spomenuta i kontroverzna studija kaže da pustite bebe da plaču kako bi zaspale i ne bi se probudile noću, ono što mnogi znaju kao Estivillova metoda ili što je još gore, ono što mnogi znaju kao "prestat ćete plakati", ne utječe na njih negativno.
Podaci studije
Studija, koja je objavljena u pedijatrija U 2012. godini provedeno je proučavanjem 173 sedmomjesečne bebe koje su podijeljene u grupe. Izvedena su djeca iz interventne skupine metode ponašanja (lijep način da kažem da im je ponekad bilo moguće plakati sami) koje su roditeljima objašnjene u jednom do tri posjeta u dobi između 8 i 10 mjeseci, kako bi to ispravno izveli i razjasnili sumnje u vezi s tim , Djeci kontrolne skupine pridavali su im uobičajenu pažnju.
U dobi od 6 godina provedeno je nekoliko ispitivanja i ispitivanja kako bi se dobili zaključci u vezi s tim. Istraživači su procijenili što je mentalno zdravlje svakog djeteta, kako spava, kako su bili socijalni odnosi s drugom djecom i odraslima, kako su regulirali stres, kakav je bio odnos s roditeljima, kakvo je mentalno zdravlje majke i kakav je bio roditeljski stil.
Rezultati nisu rekli ništa posebno. U svemu ocijenjenom to su vidjeli nije bilo razlike između obitelji u kojima je intervencija izvršena i obitelji u kojima je skrb bila uobičajena, uobičajene. Na temelju toga, istraživači su zaključili da su bihevioralne tehnike spavanja On nema negativnih učinaka u srednjoročnom razdoblju, ali nema pozitivnih učinaka, Slijedom toga, izjavili su da i roditelji i profesionalci mogu pustiti svoje bebe da noću plaču samopouzdano kako bi u kratkom i srednjem roku smanjili probleme sa spavanjem i spriječili majčinsku depresiju.
Studija koja daje snagu svima koji nemaju poteškoće oko prepuštanja svojim bebama da plaču
I to kaže studija, da nema razlike u tome što ih pustimo da plaču i ne dopuštaju im da plaču. Tako neke majke odlaze pedijatru, kažu da se dijete često budi, što je vjerojatno normalno (jer već znamo da je normalno da se bebe noću probude kako bi jele, između ostalog) i umjesto da prime „ je da su bebe takve, san je evolutivan, na kraju će bolje spavati ", primaju" dobro neka plače, već će zaspati ". Jer ako majka kaže: „Ups, ja to ne bih mogla učiniti, jadna stvar, to sigurno ima posljedice“, pedijatar može reći „ne, ne brini, postoje studije koje pokazuju da ih nema“.
I nakon tih pedijatara, neke majke će njihove riječi shvatiti kao univerzalnu istinu i opet ćemo imati puno uvjerenih roditelja, puno pedijatara sa brzim rješenjem da damo i puno beba koje trpe jednu ili nekoliko noći kako bi bile same i bez nadzora u svojim krevetićima.
Međutim, studija ima i svojih nedostataka
Ono što se događa je da sve što svjetluca nije zlato, a iza majke u koju se uvjerio pedijatar, a iza pedijatra uvjerenog studijom, postoji relativno kontroverzna metoda, a sada objašnjavam sebe. Rasprava između toga kako ih pustiti da plaču i ne dopustiti im da plaču postoji. Neki kažu da se ništa ne događa, a drugi kažu da se to može dogoditi, ali da je, u svakom slučaju, riječ o uvažavanju i naklonosti, ne ostavljajući bebe da pate, bez obzira na posljedicu: "Ne znam zašto ne pustiš ga da plače, za dva dana ga uspavaš cijelu noć, "na što mi odgovaramo" jer ljudi koje volite nisu napravljeni da pate, a kako plače dijete je dijete koje traži pomoć, neću mu dopustiti da plače. " Dakle, neki brane metode, a drugi brane prisustvovanje djetetu, obraćanje pažnje na njega, hvatanje, dojenje, stavljanje u krevet, prigušivanje, davanje ljubavi, aktivno spavanje itd.
Pitanje je: Koje su uobičajene metode? Jer u studiji kažu da su usporedili skupinu djece s onima koji su izveli metode ponašanja, puštajući ih da plaču s nekom djecom koja su učinila uobičajenu stvar, a to bi trebalo biti nešto poput nečega, recite im da li djeca plaču zbog Zamišljam da noć nije mnogo. Ali tada bi bilo potrebno znati što su roditelji učinili kojima nitko nije pomogao, jer ono što obično vidim na ulici svaki dan, ono što ovdje u Španjolskoj vidim kao i obično, potpuno je isto kao i ono iz interventne skupine, to jest, neka plaču, Pitajte bilo koju majku i oca koji nisu pročitali mnogo knjiga da vide što misle ako treba učiniti ako dijete plače noću i želi samo ruke i da je u krevetu. Većina će vjerojatno reći da se to ne preporučuje i da ih morate pustiti da plaču u svom krevetiću dok ne zaspe. A ako nisu većina, veliki broj.
Prema studiji, kad su u šest godina ocjenjivali roditeljski stil, to su vidjeli stil je bio autoritaran u 63% roditelja jedne grupe i u 59% roditelja druge grupe, To znači da su, manje ili više, skupine bile prilično slične i, slijedom toga, vrlo je vjerojatno da će se metode dogoditi, iako su neki roditelji pozvani da puste da plaču, a drugi ne. Hajde najvjerojatnije, sekunde su radile iste metode.
Kako će biti drugačiji rezultati?
Dakle, ako su oni iz interventne i kontrolne skupine sigurno učinili isto, kako će se pojaviti različiti rezultati? Čudna bi stvar bila suprotno.
Dakle, ova je studija nekorisna i loše osmišljena. Ili napravite dvije grupe, od kojih jedna pušta djecu da plaču, a druga s jasnim uputama da ih ne dopustite da plaču, da se brinu o djetetu, pa čak i da sakupljaju, ili čine tri grupe, jednu kojoj ništa ne kažete, kontrolu, drugu za da vi kažete neka plače, a treći oni ne smiju dopustiti da plaču. Pa bismo znali koja je razlika kada nagovaramo metode plakanja, pa bismo znali koja je razlika kad nagovaramo da ne plačemo i na taj način bismo mogli roditeljima, majkama i pedijatrima biti jasni što se događa kada se učini jedna stvar i što kada se učini druga.
U međuvremenu ćemo nastaviti u nedoumici i mnogi će, poput mene, nastaviti istim govorom: ne boli koga volišI na isti način na koji kad patimo volimo da nas ljudi koji nas vole brinu o nama, bebe trebaju da to učinimo s njima kad plaču, jer pate.
